Prema podacima iz Registra za rak Republike Hrvatske Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u 2015. godini zabilježeno je 22 503 novooboljelih osoba, te 14 012 umrlih od raka. U usporedbi s drugim europskim zemljama, nalazimo se u prosjeku incidencije bolesti s obzirom na broj stanovnika, ali smo na samom začelju po preživljenju i smrtnosti od raka. Mađarska i Hrvatska su dvije zemlje sa najviše umrlih od raka u EU.
Hrvatska se nalazi među pet zemalja s najlošijim preživljenjem za rak pluća (10 %), prostate (81 %), želuca (20 %), debelog crijeva (kolon 51 %, rektum 48 %) i mijeloidnih leukemija u odraslih (32 %). Za druga česta sijela raka u Hrvatskoj poput dojke (79 %), melanoma kože (77 %) i raka vrata maternice (63 %) smo također u donjem domu zemalja rangiranih po preživljenju (Lancet report 2018).
Rak je doista jedan od vodećih javno-zdravstvenih problema, kako u našoj zemlji, tako i u okruženju. Razlozi za tako loše ishode liječenja možemo tražiti u relativno kasnom otkrivanju bolesti u većeg broja pacijenata, nedovoljnoj zdravstvenoj pismenosti stanovništva, regionalnim razlikama u dostupnosti dijagnostičkih postupaka i liječenja, neučinkovitostima u zdravstvenom sustavu, nedovoljnim ulaganjima u onkologiju…
Ovim posljednjim se u dobrom dijelu bavi i Nacionalni plan za borbu protiv raka, a poglavito u poglavlju koje se odnosi na radioterapiju. Predsjednik Povjerenstva za izradu Nacionalnog plana za borbu protiv raka i jedan od najistaknutijih stručnjaka na području onkologije, prof.dr.sc. Eduard Vrdoljak navodi kako nam u Hrvatskoj trenutno nedostaje 50% potrebne opreme kako bi se adekvatno moglo odgovoriti na potrebe liječenja maligno oboljelih osoba.
Navodi kako se radioterapijski postupci ne propisuju zbog autocenzure liječnika, koji su svjesni kolike su nam trenutne mogućnosti radioterapije te da radioterapijom liječimo samo 50% pacijenata kojima je to potrebno.
Prema podacima koje smo dobili iz Ministarstva zdravstva, u javnozdravstvenom sustavu postoji ukupno 21 uređaj za radioterapiju, od toga 16 linearnih akceleratora prosječne starosti 10 godina (KBC Sestre milosrdnice 4, KBC Osijek 1, KBC Rijeka 4, KBC Split 2, KBC Zagreb 5) i 5 uređaja za brahiterapiju prosječne starosti 6 godina (KBC Sestre milosrdnice 2, KBC Osijek 1, KBC Split 1 i KBC Zagreb 1).
Na navedenim postojećim aparatima ukupno se godišnje izvede 2 966 radioterapijskih postupaka, što ne odgovara broju liječenih pacijenata, jer neki od njih primaju više radioterapijskih postupaka.
Prema podacima HZZO-a o broju izvršenih postupaka radioterapije u ugovornim bolničkim ustanovama u prvih pet mjeseci 2018. godine HZZO ima podatak o broju izvršenih postupaka, distribucija je sljedeća:
- K.B.C.ZAGREB: 992
- K.B.C.SESTRE MILOSRDNICE: 761
- K.B.C.SPLIT: 530
- K.B.C.RIJEKA: 470
- K.B.C.OSIJEK: 213
Temeljni uzrok tako niske iskorištenosti uređaja su česti kvarovi linearnih akceleratora – stariji se kvare zbog dotrajalosti, noviji zbog prevelikog broja korištenja čime se kompenzira ispad starijih uređaja (neki uređaji se koriste i za tretiranje krvnih pripravaka jer ne postoje posebni uređaji za to, što dodatno opterećuje aparate).
Trenutno, Hrvatska ima 3,5 uređaja na milijun stanovnika, dok je europski prosjek 5,3 uređaja na milijun stanovnika. Stoga, Hrvatska u narednih 10 godina treba zamijeniti 15 postojećih linearnih akceleratora i kupiti dodatnih 15 linearnih akceleratora kako bi se odgovorilo na potrebe liječenja onkoloških bolesnika u Hrvatskoj.
Primjena suvremenih radioterapijskih tehnika na većini linearnih akceleratora koji se trenutno koriste u Hrvatskoj nije moguća – u Hrvatskoj se u pravilu ne rade suvremene tehnike poput slikovno vođene radioterapije (IGRT), intenzitetno modulirane radioterapija (IMRT) i lučne radioterapije (VMAT). Za razliku od zastarjele radioterapijske tehnologije kojom se liječi u Hrvatskoj, jedan suvremeni akcelerator može tretirati i do pet pacijenata po satu, odnosno 16.000 terapija godišnje – više nego što danas rade svi akceleratori u našoj zemlji.
Zbog velike stope mortaliteta od raka u Hrvatskoj, ključno je što prije ići u nabavu linearnih akceleratora. Nabava tih uređaja može se dijelom ili u potpunosti financirati i strukturnim fondovima Europske unije. No, za to je potrebno što brže usvajanje Nacionalnog plana za borbu protiv raka jer je to ključni dokument za definiranje nacionalnih potreba za ulaganjem u tu opremu.