Svjetski dan prevencije samoubojstva
10. rujna 2017.
Svake godine, 10. rujna inicijativom Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava (International Association for Suicide Prevention – IASP) obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstva. Osnovni cilj podizanje je svijesti o potrebi i obvezi provođenja akcija u prevenciji samoubojstava na globalnoj razini. Ove godine naglasak je na poticanju brige zajednice, odnosno svih nas za one koje su u potencijalnom riziku da počine samoubojstvo. Iskazivanje interesa za ljude koji nas okružuju i s kojima smo u bilo kojoj vrsti odnosa, razgovor s onima koje procijenimo vulnerabilnijima (u neosuđujućem tonu), iskazivanje podrške, razvijanje socijalnih mreža, načini su kojima možemo pomoći. Društveno izoliranje osobe sklone samoubojstvu znatno povećava rizik dok, s druge strane, čvrste socijalne mreže imaju značajni zaštitni učinak. Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization – WHO) i partneri pozivaju na prevenciju suicidalnog ponašanja, dostupnost primjerenog liječenja i praćenja osoba koje su pokušale samoubojstvo te na moralno i odgovorno izvješćivanje o samoubojstvima u medijima. Samoubojstvo je kompleksan problem i u svojoj etiologiji sadrži biološke, psihološke i okolišne faktore rizika. Unatoč kompleksnosti ovaj problem je moguće je prevenirati.
Što brojke govore?
- Četiri od pet osoba pokušalo je samoubojstvo bar jednom prije toga.
- Od deset osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti.
- Samoubojstvo je češće zastupljeno u starijoj dobnoj skupini (u dobnoj skupini iznad 75 godina).
- Najmanje 100 000 adolescenta svake godine počini samoubojstvo (Svjetska zdravstvena organizacija).
- Omjer samoubojstava mušaraca i žena je 3:1 i ovaj podatak vrlo je sličan u većini zemalja.
- U dobi između 15 i 19 godina samoubojstvo je drugi uzrok smrti po učestalosti (na globalnoj razini, Svjetska zdravstvena organizacija).
- Za većinu mladih osoba koje su pokušale ili izvršile samoubojstvo utvrđeno je da su duže vrijeme razmišljale o tome.
Što su rizični čimbenici?
Rizičnim čimbenicima smatraju se:
- prethodni pokušaji samoubojstva;
- trenutne samoubilačke misli;
- počinjeno samoubojstvo unutar obitelji;
- prethodne hospitalizacije zbog duševnih bolesti;
- nedavno proživljene stresne situacije, naročito ako dugo traju (npr. gubitak bliske rodbine, prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze s partnerom, zlostavljanje na radnom mjestu, gubitak posla, gubitak doma);
- gubitak ili oštećenje zdravlja koji može biti stvaran ili imaginaran;
- društvena izolacija (osoba nema društvenu alternativu ili vještinu da bi izabrala bilo što osim samoubojstva);
- ovisnost o drogama, alkoholu ili kockanju (droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem ili prevladava impulzivno ponašanje);
- izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu.
Treba li razgovarati o samoubojstvu?
Suicidalna osoba samoubojstvo vidi kao rješenje problema koji donosi neizdrživu bol, a koji smatra nerješivim. Većina osoba koje su počinile samoubojstvo želi se riješiti duševne boli i patnje. U suštini ne žele završiti život već patnju. Pružanje pomoći u rješavanju problema i smanjenju boli sprječava samoubojstvo. Svaki nagovještaj ili potencijalnu mogućnost samoubojstva nekoga u našoj okolini moramo shvatiti ozbiljno. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji i bliskih osoba je upravo u tome da osobu u takvom stanju shvate ozbiljno, pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja. Suicidalna osoba osjeća se bespomoćno i često na različite načine traži pomoć okoline. Potrebno je ulagati trajne napore u borbi protiv stigme vezane uz suicid.
Mogu li se samoubojstva prevenirati?
Samoubojstva se mogu prevenirati na tri osnovne razine. Učinkovita prevencija podrazumijeva provođenje sve tri razine prevencije:
Primarna prevencija podrazumijeva prilagodbu socijalnih, ekonomski i bioloških uvjeta kako bi se spriječilo da dio populacije postane suicidalan. To uključuje intervencije na razini populacije (a ne samo na razini individualnih rizičnih faktora). Primjeri ovakvih intervencija su: smanjenje dostupnosti letalnim metodama posebno kad je riječ o rizičnim skupinama, promicanje mentalnog zdravlja, promicanje odgovornog prezentiranja ovog problema u medijima, rad na smanjivanju stigme koja je prisutna kod ovog javnozdravstvenog problema, osnaživanje populacije u traženju pomoći, provođenje edukativnih kampanja s ciljem prepoznavanja suicidalnih namjera osoba u našoj okolini i učenje o mogućnostima intervencije i pomoći.
Sekundarna prevencija – cilj sekundarne prevencije je smanjivanje rizičnih faktora u visokorizičnoj populaciji. Rano prepoznavanje osoba sklonih samoubojstvu, pravovremena dijagnoza i učinkovita terapija ključne su u sekundarnoj prevenciji. Unaprjeđenje prepoznavanja rizičnih faktora na razini primarne zdravstvene zaštite (liječnik obiteljske medicine) najvažnije je u sekundarnoj prevenciji. Edukacija profesionalaca kao što su svećenici, policajci, farmaceuti, nastavnici, odgajatelji, zaposlenici domova za starije i nemoćne osobe, socijalni radnici, a koji su kroz svoju rad često u kontaktu s ljudima (posebno onim dijelom populacije koji bi mogao biti sklon samoubojstvu), također je nužna u sklopu sekundarne prevencije.
Tercijarna prevencija – tercijarna prevencija podrazumijeva sprječavanje ponovnog suicidalnog ponašanja i namjera nakon prvotnog pokušaja ili namjere. Tercijarna prevencija podrazumijeva i rad s osobama iz životnog okruženja suicidalne osobe (članovi obitelji, zajednice, škole i sl.).
Što trebamo činiti na javnozdravstvenoj razini?
Suicid nije samo psihijatrijski već i javnozdravstveni problem. Suicidalno ponašanje i učestalost suicida povezano je i s čimbenicima socijalnog i kulturalnog okruženja (npr. rat, poratno razdoblje, alkoholizam, depresija…). Stvaranje okružja razvijenih društvenih mreža, tolerancije, nenasilja, stvaranjem sustava podrške, povećavanjem socijalne osjetljivosti društva, unaprjeđenjem mentalnog zdravlja, unaprjeđenjem kvalitete života svih građana, stvara se i pozitivno okruženje. Javnozdravstvene kampanje često stavljaju naglasak na rizične faktore. Međutim, u cilju sniženja stope samoubojstava potrebno je veliki dio napora uložiti i u smjeru osnaživanja okruženja u kojem živi suicidalna osoba, odnosno razvijanja zaštitnih mehanizama društva.
Što trebamo činiti…
- nastaviti razvijati istraživanja suicida i suicidalnog ponašanja uključujući rizične i protektivne faktore;
- provoditi javnozdravstvene kampanje s ciljem osvješćivanja prisutnosti ovog problema i prepoznavanja rizičnih i protektivnih faktora;
- provoditi edukaciju cjelokupne populacije i ciljnih skupina s ciljem smanjivanja rizika i unaprjeđivanja protektivnih faktora i metodologija koje imamo u prevenciji samoubojstva;
- u provođenju svih mjera prevencije posebnu pažnju posvetiti djeci i adolescentima;
- zdravstvene profesionalce potrebno je dodatno i trajno educirati o rizičnim i protektivnim faktorima povezanim sa suicidalnim ponašanjem;
- prevenciju uvijek provoditi na sve tri razine;
- povećati dostupnost intervencijama i terapeutskim postupcima koji smanjuju rizik suicida;
- provoditi anti-stigma programe;
- razvijati metodologiju u detektiranju populacije i osoba koje ne traže pomoć, a pripadaju rizičnoj skupini;
- razvijati nacionalnu strategiju i implementirati javnozdravstvene programe na nacionalnoj i lokalnim razinama.