Cijepljenje je nedvojbeno jedna od dokazano najučinkovitijih medicinskih mjera koja je spasila milijune i milijune života. Zahvaljujući cijepljenju u svijetu su odavno iskorijenjene velike boginje. U Hrvatskoj više nema oboljelih od dječje paralize i difterije, djeca nam više ne umiru od neonatalnog tetanusa, milijarne tuberkuloze, tuberkuloznog meningitisa ni ospica, učestalost hripavca je višestruko smanjena, ospice i rubela su pred samom eliminacijom.
Unatoč tome sve češće čujemo da je cijepljenje potpuno nepotrebno i da se djeca neopravdano izlažu potencijalnim rizicima odnosno štetnim učincima cijepljenja. Pri tome se navode rezultati često upitnih znanstvenih istraživanja koje se unaprijed odbija metodološki analizirati kako bi se objektivno utvrdila težina i vjerodostojnost argumenata koji se nekritički i neetički koriste. Pri tome se spremno zaobilazi i statistika o broju oboljelih prije i nakon uvođenja cijepljenja.
Cijepljenje vs. necijepljenje
Kada govorimo o cijepljenju, najčešće se kao etički problem ističe obvezno cijepljenje kao kršenje temeljnog ljudskog prava na slobodu i izbor.
Međutim, s jednakim se pravom može postaviti i pitanje koliko je etično koristiti zaštitu kolektivnog imuniteta u društvu u kojem se većina cijepi, a sami svojom odlukom da ne cijepimo sebe ili svoju djecu ne doprinosimo nastanku tog istog kolektivnog imuniteta (naravno, ako nema kontraindikacija za cijepljenje).
Ovo je pitanje posebno važno danas, kada je sve veći broj imunokompromitiranih osoba, mlađih i starijih, bilo uslijed svoje osnovne bolesti bilo zbog imunosupresivne terapije, koje zbog tuđeg straha od rizika mogućih nuspojava cijepljenja (od kojih su one teže iznimno rijetke) mogu biti sasvim nepotrebno izložene riziku obolijevanja s potencijalno teškim komplikacijama pa i smrtnim ishodom. Ove osobe zbog svoje bolesti nemaju pravo na izbor žele li se cijepiti ili ne, te su doslovce ostavljene na milost i nemilost zdravih osoba koje se pozivaju na to pravo izbora.
I na kraju, treba istaknuti da u medicini nema mjesta donošenju preporuka na temelju nagađanja, nego isključivo na temelju dostupnih i provjerljivih stručnih i znanstvenih spoznaja. Do sada nema nikakvog dokaza da cijepljenja koja se primjenjuju na način na koji se primjenjuju i u broju u kojem se primjenjuju, izazivaju dugoročne posljedice, osim smanjenja bolesti protiv kojih se cijepi.
Medicinska znanost i struka neprekidno prate, kritički propituju i istražuju primjenu cjepiva u praksi, nuspojave cijepljenja i rade na razvoju novih cjepiva, novih formulacija cjepiva i poboljšanju postojećih. Primjerice, u prošlosti su cjepiva imala više nuspojava nego današnja cjepiva, a prije postojanja cjepiva su ljudi obolijevali i umirali od bolesti protiv kojih danas postoje cjepiva. Pritom je medicinska struka širom svijeta i u Hrvatskoj složna u tome da je cijepljenje jedna od najučinkovitijih medicinskih mjera, da korist od cijepljenja značajno nadmašuje rizik od primjene cjepiva, te da se cijepljenjem snizila učestalost zaraznih bolesti i smrtnost od zaraznih bolesti.